ČUDESNO SE OPORAVIO Marka Sentića (43) poznanica je prije 15 godina povezla na motociklu. Pali su u zavoju kraj Dubrovnika. Dva je mjeseca proveo u bolnici, s teškim ozljedama Dubrovčanin Marko Sentić (43) bio je vrhunski sportaš, reprezentativac u judu, koji je 2004., umjesto na Olimpijskim igrama u Ateni, završio u komi. Stanje je bilo toliko teško da su ga i liječnici otpisali. Petnaest godina kasnije priča za 24sata kako se oporavio. Nakon 22 dana kome, majka i brat su primijetili da otvara jedno oko. Počeli su ga drmati, štipati i vikati: “Otvori i drugo, otvori ga!”. I uspjeli su ga probuditi. Idućih pet, šest mjeseci bio u nekom komatoznom, polusvjesnom stanju. – Nesreće se ne sjećam, ali sigurno znam da ja nisam vozio taj motocikl. Imao sam brojne ozljede glave, bila je puna hematoma. Dva mjeseca sam bio u splitskoj bolnici. Pao sam na 42 kilograma. Liječnici su me otpisali. Dobio sam i posljednje pomazanje, skoro me proglasili mrtvacem, bili su spremni na to da ću otići, ali nisam – priča nam Marko, koji je nakon toga završio na rehabilitaciji u Krapinskim Toplicama. Nije imao kacigu – Tijekom transporta sanitetskim vozilom cijela desna strana tijela mi se zgrčila. Noga mi je bila savijena tako da mi je koljeno bilo u bradi, a ruka se ukočila iza glave. Ne sjećam se ni prvih mjeseci oporavka – kaže nam Marko, koji je do nesreće nizao medalje u judu koji je trenirao od šeste godine. Između ostalog, bio je deveti na Svjetskom prvenstvu u Parizu 1997., na Mediteranskim igrama u Bariju te iste godine osvojio je peto mjesto, a kao student Kineziološkog fakulteta u Zagrebu nastupao je za Policijsku akademiju na Vojnim igrama u Zagrebu 1999. i osvojio srebro. U naponu snage, velike životne planove poremetila mu je jedna vožnja na motociklu. Tog 12. travnja 2004. godine sjeo je na motocikl iza djevojke koju je tu večer upoznao. On nije imao kacigu. Sletjeli su na zavoju ispod kule Minčeta u Dubrovniku. Ona je ozlijedila nogu i brzo se oporavila, a on je počeo borbu za život. Nakon kome, u toplicama je proveo osam mjeseci. ‘Ideš doma kad spustiš nogu na tlo’ – Sjećam se da mi je majka rekla da idemo kući onoga trenutka kad spustim nogu na tlo. Ja sam vježbao, i vježbao, i vježbao… I uspio sam tim prstom taknuti pod. Pitao sam majku idemo li kući, što ako nas liječnici ne puste. Ona je samo rekla da je ona to meni obećala i da će ona to riješiti s njima – priča nam Marko, kojemu je majka ispunila obećanje.
Menu
